TVRDNJE I NEGACIJE

 „Ja je subjektivno, mi je objektivno“ , bogu - mili - stećci, zato nudim izvore i „čitanje između redaka!“

 

               Ovaj tekst počinje sa Zaratustrom, za dualizam. Zašto? : istine rad!  

„Dualizam je filozofski prsvac koji pretpostavlja dva principa bitka (Descartes), način shvaćanja prema kojem tjelesno i duhovno, fizičko i psihičko, tijelo i duša znače  dvije međusobno  različite i nezavisne  supstancije ili principa; prot.  monizam“, B. Klaić;             Pojave Manija-maniheja  kao vjerskog i socijalnog propovjednika poklapa se sa utemeljenjem  Novoperzijske Monarhije i dinastije Sasanida, koja je vladala Iranom od 226. do arapske invazije 641.-645. godine. Sasanidi su zaratustrizam (grčki - zoroastrizam) proglasili državnom religijom“.  Tako je govorio Zaratustra; Friedrich Nietzsche –Niče.                                                          Zaratustra  je ime perzijskog proroka Zarathuštra, osnivača  zoroastrizma, koji je snažno utjecao na judaizam, potom i na kršćanstvo. Dakle, spomenuta knjiga ne prikazuje perzijskog osnivača religije, koji je prvi podijelio svijet na dobro i zlo i time postao zastupnikom moralnog tumačenja svijeta, nego se njegovo ime koristi kao ime vjesnika novog učenja u znaku ukidanja moralnog načina tumačenja svijeta. Najznamenitiji odlomak nalazi se na početku knjige: Zaratustra se spušta s planine, razgovara s nekim starim čovjekom i zatim se pita: "Je li moguće da on još nije čuo da je Bog mrtav?"

Zbog svojih razmatranja to je jedno od najpoznatijih filozofskih djela ovoga autora, a stil pisanja je nedvosmisleno svrstao Zaratustru i u vrhunce svjetske književnosti.

 

&

Mislim da je ovdje glavni „krivac“ fil. Niče s djelom Tako je govorio Zaratustra o dualizmu stare Perzije, a zatim i Perzijanac Mani o religiji tzv. maniheje koja je bila glavni takmac kršćanstvu  na Bliskom Istoku i Evropi. Otud se javljaju  tzv. Križarski ratovi, čak i 1212. god. kad su zaluđeni  franc. i njem. dječaci pošli oslobađati Kristov grob; neki su od njih stigli u Marselle, gdje su ih trgovci robljem namamili na svoje brodove i onda ih u Egiptu prodali, dok su drugi  putem stradali od gladi i studeni“. Za to vrijeme su majke čekale svoju djecu da im se vrate i plakale.Da ovoga puta ne spominjem  „Zemljicu Bosnu“.

 

 

&

Dr. Neil Fine (1939.-) profesor je na „University of Michigan“ u SAD-u. Njegovi istraživački interesi usmjereni su prema teologiji i povijesti kršćanstva u Bizantu te srednjovjekovnoj i modernoj povijesti Balkana. Od 1983. do 1987. godine napisao je niz osvrta povezanih sa srednjovjekovnim Balkanom. Napisao je rad Bosnian Church (1975., pretisak 2006.) u kojem je ustvrdio da bošnjačka Crkva nije bila heretička.

Eh, moj fini dr. Neil Fine, iz Chicago, naše su komšije ovdje davnih godina izmislile „onlain“ jer, jedan je Dobrica davno rekao: Daleko je sunce, ali kad još najpametni sveci ostave poruke: „Ubij, na lomaču, seci jezik“  to je onda naša inih baština, pa ako nešto nema u našoj, mi preko taraba skoknemo u  susjednu,da plagiramo; kupimo i književnika; to je naša praksa od Ćirila i Metoda...  ako treba idemo i u „hajdučiju“, danas i u agresiju i genocid.

Fine-ov izvor kaže:„Uprkos historijskim činjenicama, postoje oni koji vjeruju da u Bosni nikada nije došlo do značajnog dualističkog pokreta, a među njima je i historičar John Fine. „Njegov stav su prihvatile mnoge kolege, uključujući i Ivana Lovrenovića“, Wikipedija.

 

„Fine, profesor sa Univerziteta u Michiganu, putem socijalne antropologije objašnjava da čovjek u nekom selu u Bosni ne bi bio zainteresiran, niti bi bio u stanju da shvati dualizam“. Nisu to nikakvi argumenti, moj Profesore? A potom prof.  Fine negira sam sebe. U istom tekstu i pasusu stoji: „Političari iz Ugarske i Rima su sprečavali dualizam pokretanjem krstaških pohoda, a jedan od njih je i pohod od 1235-39. godine, kada je Bosna gotovo uništena, a hiljade ljudi spaljeno na lomači ili odvedeno u zatočeništvo“. Ticalo se to, dakle, moj fini Fine i svakog pojedinca i čovjeka u bilo kojem „selu Bosne“.                                                                     

 

On također posvećuje malo pažnje evropskom dualističkom pokretu, što ga navodi na donošenje neprihvatljivih doktrinarskih pretpostavki kao što je na primjer ta da Gost Radinovo spominjanje “Trojstva” u njegovoj oporuci znači da on nije bio pravi “krstjanin”.

Iz historijskih dokumenata je poznato da je bilo znakova hereze u zemljama susjednim Bosni prije kraja 12. stoljeća. Ali u svom djelu Historia Salonitana (“Splitska hronika”), Toma Arhiđakon navodi da je 1185. godine crkveni sinod osudio “sve heretike i njihove pristalice”, te zabranio njihove male kaluđerske redove poznate kao “bratstva” (fraternitates). 4

Toma Arhiđakon također navodi da je 1200. godine n.e. splitski nadbiskup Bernard proganjao braću Mateja i Aristodija (Rastudija) zbog propovijedanja “bezbožne hereze” u njegovom gradu. Konfiskovao je njihovu imovinu, i “bacajući ih u okove anateme”, protjerao ih je iz zemlje. Nadalje, Toma kaže da su mnogi koji su slijedili učenje braće na kraju izopćeni, pritom naglašavajući da je njihova hereza uistinu i bila pokret. On također spominje da su se braća na kraju odrekla hereze, te da im je Bernard vratio imovinu. 5

 

 

&

Mnogi su se istraživači bavili  pitanjem: otkud  bogumili u srednjovj.  Bosni, pa i izvori Wikipedije?

Bogumili u srednjovekovnoj Bugarskoj se pojavljuju sredinom 10. vijeka, pod uticajem bogumila iz Makedonije i pavlićana doseljenih iz Jermenije. Ama,da skratimo, bio je to soj i gen Zaratustre i Ilira; nije  hotio u groblja i crkve, pa su bogu-mili Rimu i Carigradu rekli Ne!

Nije zgoreg nuditi čitaocima širi izvor i okolnosti pojave bogumila:

Vizantijski car Konstantin V Kopronim (741-75) je, tokom više navrata, raseljavao veliki broj pavlićana iz Jermenije i Sirije u Trakiju. Tako se od početka pokrštavanja Sloveni susreću, pored  vizantijskog hrišćanstva, i sa prisustvom pavlićanskog hrišćanstva. Već je grčki pisac Teofan 817. primetio da ti doseljenici šire svoja „jeretička mišljenja“ po Bugarskoj. Veoma je moguće da su slovenski seljaci prvo dolazili u dodir sa bogomilskim verovanjima nego sa pravoverjem, rimske i romejske crkve, koje su prvo prihvatili viši slojevi“, Wikipeddija         . Bosna sa bogumilima jest fenomen, ali je taj pokret stigao do Francuske: Katari. „U sred. vijeku (X_XIV st) jedan od naziva za dualističke gnostičko-manihejske sekte koje su učile da postoje dva boga: bog dobra i bog zla. Dualistička nauka, šireći se s istoka, zahvatila je i juž. i zap. Evropu; njeni sljedbenici su se javljali pod raznim imenima: albigenzi, bogumili, katafrigi, kataristi, patareni... Naziv katari ušao je u njem. jezik u obliku Ketzer, kojim se  označava uopće svaki heretik“, Enciklopedija, Zgb. Ali se opet mnogi pitaju otkud u Bosni toliki broj stećaka i epitafa na njima? Isto tako mnogi tvrde da je Bosna zapravo bila centar bogumila, ili da kažemo: pa tu su se oni oplodili  „Za Kulina bana i dobrijeh dana“! Bosna je i po tome  za nas,ostala fenomen!

Nakon dvadesetogodišnjih borbi, katare  je u Francuskoj savladao Simon de Monfort, koji je prije toga (1202. godine) sudjelovao i u pokolju Zadrana. U ovom ratu, teritorija Francuske se gotovo udvostručava, uključujući područja koja su kulturno i jezički bila bliža Kataloniji nego Francuskoj.

&

A zatim idemo u XVII st. u „bosanski“ Kls:

Balada Hasanaginica

Poput Homerovih Epova Ilijade i Odiseje, gdje veliki Homer pod zidovima Troje spominje neka Ilir. plemena, ima li nešto tako  vrijedno ili sam nešto smet'o?                 Kontam: nije li, ili da li je nešto Klis bosanska Troja? A mogla bi bit! Kad je u pitanju hrvatska tvrdnja: „Balada Hasanaginica je Hrvatska pjesma“! Onda bi Hometovi Epovi  Ilijada i Odiseja  bi mogli bili Tusrski, a ne Grčki Epovi. Šta Vam je, ljudi moji, zar ne osjetite da, na tu tvrdnju, i vaši vjernici „vrte glavom“, a kamo li umna Evropa? Jednostavnije je bilo ponuditi Evropi baladu Majka Margareta  i tako je afirmisati? 

 

S druge strane tvrdi MIKALJA  JAKOV: „Ilirski  jezik balade Hasanaginice iz 1645-48. je začuđujuće blizak današnjem književnm jeziku“, isusovac Mikalja Jakov, 1600.-1654. Blago ilirskog jezika-Riječnik, Ancona 1651. Mikalja (1601.-1654.) u predgovoru "O  blagu  jezika slovinskoga" iz 1649. želi kako kaže da uvrsti "najodabranije riječi i najljepše narječeje" dodajući da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu“.

 

&

Nakon fenomena: plagijat, a nakon toga, kako u podnaslovu stoji „čitanje između redaka“:                                                                                       Kupusović „Ideju iz Imotskog o spomeniku smatra mudrom.  Svaka čast Dalmatincima, Imoćanima na toj ideji. Šteta što naši Bosanci, u namjeri da očuvaju islamsku tradiciju, otomansku tradiciju, bosansku tradiciju, nisu to uradili”, kaže Sulejman Kupusović.                                            Da, ali se nerealno nadati da Bosna i Hercegovina nešto urade u Dalmaciji po pitanju jezika i književnosti balade Hasanaginice u susjednoj Hrvatskoj, ali su se Hrvati mogli odreći Agresije i Udruženog zločinačkog poduhvata  1992/95. god. ako ništa drugo? Onda bi spomenik Baladi Hasanaginici bio opravdan, ovako je plagijat! Ni Vuk nije imao odgovor na pojavu Balade, već ga je tražio u Reformi srp. jezika;  Blagoslov Crkve nije dobio. A i onako je zakasnio jer je Balada već odlepršala u svijet književnosti. Jedino je rješenje bilo ikavizacija Balade, no, i to je bilo prekasno. A ini se u Imotskoj krajini još hudi vrte. No, nije stvar do njih „riba smrdi s glave“!

„U Imotskom planiraju Hasanaginicu promovirati i u turističku atrakciju, jer je priča, smatraju, ravna veronskoj o Romeu i Juliji“. Vjerovatno da uvjere turiste, kako Imot. krajišnici podsvijesno vole islam? Ili je „Cijelo čovječanstvo jedna porodica?“, Wikipedija.

S Mostarskim teatrom nastoje dogovoriti stalno prikazivanje predstave na autentičnim lokacijama te tako i turistički i kulturno uvezati dvije države.  Izvor: Al Jazeera                                                                                           &                                                                                                                          

 

WWW A. Esmerović:

(...)

„Na samom kraju ovog osvrta nabrojit ćemo 20 glavnih argumenata zašto stećci ne mogu biti srednjovjekovni, premda su u srednjem vijeku korišteni, djelomično ispisivani i ukrašavani.                                                                                       8. U srednjem vijeku ne postoji tehnologija, razlog ni kontekst za podizanje megalitskih stećaka težine do 32 tone.“Wikipedija.

 

ZAROATHUŠTRA, je Iranski prorok i osnivač vjere  mazdaizam-dualizam-vjera starog Irana, VI st. djeloTako je govorio Zaratustra, Niče, i Mani-heje  su korjeni bosanskih  bogumila. To je period od VI st. pne. do 1054. god. = 1.700 godina.

„Ako u srednjem vijeku ne  postoji  „tehnologija, razlog ni kontekst za podizanje megalitskih stećaka težine do 32 tone“, otkud starija tehnologija  3.000 god. u prethistoriji, ili da vjerujemo u divove? Stećci su simbolička umjetnost, kada se u sred. vijeku javlja i pismo-epitafa bosančicom na stećcima!

 

MAGIJA I RITUAL su vjera prethhistorijska iz magije, zašto ne?  Rimljani bi prije rata u tkivu ptice  tražili  odgovor, a potom bi krenuli ili odustali od pohoda .Bilo je to čudotvorstvo, bajanje, vrađbine; s magijom su povezane najraznovrsnija praznovjerja: proricanje, gatanje, čudesa... RITUAL su vjerski obredi: klanje životinja po posebnim propisima...                                                                               Etrušćane su vjerovali da se volja bogova izražava raznim znacima u svijetu prirode, kao što su grmljavina ili let ptice, i da čovjek, čitajući ih, može da dokući da li se bogovi osmjehuju ili se mršte na njegove poduhvate kao što mirišite, naš prilog govori iz toga ugla, iz ugla Ilira, Rimljana, Etrušćana..., Ali zanimljivo, ne spominje Ilire. kralja Argona i kraljicu Teutu... historijske, a ne ličnosti iz magije. Magija je prethist. vjerovanje, religije su iz historijskog  perioda. Taj se prijelaz desio u vrijeme Rimskog Robovlasničkog Carstva, kad rimski robovi postaju Božiji robovi. Otud, uz sve vrste, dođoše i religijske podjele i sukobi. 
Magija je
1. Službena nauka sve do kraja 19.vijeka stećke smatra prapovijesnim spomenicima.
2. Ni prije nije postojao, a ni danas ne postoji konsenzus da stećci potječu iz srednjeg vijeka.
3. Evidentno je da su simboli na stećcima povezani s drevnim civilizacijama, napose egipatskom i partskom.
4. Nisu poznate narodne predaje koje govore o izradi stećaka u srednjem vijeku. Brojne su, međutim, one koje ih smještaju daleko u prapovijest.
5. Ne postoji nijedan zapiis o izradi stećaka kod starih Dubrovčana, a poznato je da su dubrovački agenti bilježili sve što je bilo i od najmanjeg interesa. Takvi zapisi nisu poznati ni u drugim arhivima Dalmacije i Italije.
6. U gomilama pod stećcima bilježimo kontinuitet ukapanja najmanje od XX.stoljeća prije nove ere pa sve do XX.stoljeća nove ere.
7. Srednjovjekovni grobovi na nekropolama stećaka nalaze se pored stećaka ili pod kamenim preklopnicama, odnosno stećcima manjih dimenzija, što dokazuje kontinuitet pokapanja od prapovijesti, ali ne i njihovo srednjovjekovno porijeklo.
8. U srednjem vijeku ne postoji tehnologija, razlog ni kontekst za podizanje megalitskih stećaka težine do 32 tone.
9. Ne postoji valjan razlog da bi se megaliti u srednjem vijeku uopće izrađivali, a kamoli oni bez simbola i natpisa kakvih je većina. Najveći stećak iz Pavlovca nema nikakvog ukrasa, a nema ni najveći stećak na nekropoli Cetina kraj Vrlike. Taj, doduše, ima uklesanu godinu 1925. Znači li to da bi ga trebalo datirati u XX.stoljeće?
10. Od oko 100.000 stećaka, a nekad ih je bilo još i više, svega njih oko 6000 je ukrašeno, a manji dio sadrži raznovrsne vrste križeva koji su prekršćanski i poznati u antici. Ako pak ustrajemo da su to kršćanski simboli, radi se o manje od jedan posto od ukupnog broja. Misao da bi kršćani u ornamentici mahom izbjegavali križ je apsurdna.
11. Tek nešto više od 300 stećaka nosi srednjovjekovne natpise. Natpisi su usječeni, dok su ukrasi velikom većinom isječeni iz stećaka. Tako gdje su ukrasi usječeni vidi se da su mnogo primitivniji, kasniji i većinom kršćanske simbolike (vidi npr.Rašćane kod Imotskog). Iako mlađi, radi svoje (ne)kvalitete slabije odoljevaju zubu vremena.
12. Vidljiva prastarost, odnosno prevelik zub vremena, uočljiv na mnogim stećcima dokazuje da nisu rađeni u srednjem vijeku. Čak i kad uspoređujemo stećke s rimskim nadgrobnim spomenicima – stelama uviđamo da su mnogo drevniji.
13. U srednjem vijeku kada su na prostorima Dalmacije, Bosne i Srbije vođeni bratoubilački ratovi, a najviše križarski progoni arijanskih krstjana, nisu postojali društveno-ekonomski uvjeti za podizanje megalitskih nekropola.
14. Na ukrašenim stećcima ima premalo srednjovjekovne simbolike. Naime, većina simbola je starodrevna. Nalazimo također prikaze ratnika u antičkim odorama (npr.Radimlja), a tu su i već spomenute ilirske kacige na stećku.
15. Budući da stećke nalazimo u brdsko-planinskim zabitima i na visinskim nenastanjenim pustarama do 1800 metara nadmorske visine, bez vidljivih tragova ljudske habitacije, to je indicija da su oni plod neke drevne civilizacije koju tek treba izučiti.
16. Imamo i ogromne stećke pod podovima crkava koje su građene malim neotesanim kamenjem i sedrom (npr.Cetina kod Vrlike). Tu se jasno vidi da su stećci stariji od ranog srednjeg vijeka.
17. Prikazi antičkih stupova hrama na brojnim megalitskim stećcima dodatno potvrđuje prapovijesno porijeklo stećaka.
18. Slojevi humusa na stećcima koji su danas pod zemljom otprilike su između 30 i 80 cm debljine, dok su na rimskim spomenicima između 15 i 30 cm, što prije ukazuje na brončano doba negoli na srednji vijek.
19 .Da je pokapanje pod stećcima i pod gomilom običaj iz brončanog doba kazuju nam stihovi iz Ilijade i Odiseje u kojima se spominju ukopi paljevinskih ostataka tijela pod gomilu na koju je postavljen stećak.
20. Stećci se spominju i u Starom Zavjetu, što također ukazuje na brončano i željezno doba.                                                                                           

 20. Stećci se spominju i u Starom zavjetu, (VIII st. pne do II st. ne.) što također ukazuje na brončano i željezno doba. Dokaze bismo mogli nastaviti nabrajati u nedogled, ali dogmaticima dokazi ionako ništa ne predstavljaju. Ko hoće znati njemu ne treba, a ko neće, njemu ionako ne vrijedi govoriti“.

Biblija ili Sveto pismo jest zbirka knjiga koje Hebreji i kršćani na svoj način smatraju svetima. Dijeli se u dva velika dijela: Stari i Novi zavjet.

U Bibliji, u Starom zavjetu nedostaje: o stećcima . Wikipedija.

Izvor Enciklopedije o stećcima naširoko i objektinvo čitaoce informiše, a ko će drugi već veliki direktor Enciklopedije Miroslav Krleža.                                                                                     &

                                                    Zaključak

              Knjiga Stećci bosanski stil , Iliri - maniheji - bogumili

                   Stećci baštine kiparstvo autohtonih Ilira:

                    + =                                                   Ilirska božica Diana, glamoč; Urna za pepeo; Stećak Čo'ek podignutim rukama, Stolac. Zapravo, Čo'ek je kao i kod Ilirke Diane sa dvije figure ispod dva lakta: Ilirska Stela + Urna = Stećak.

                                                                            &

„Slavenska plemena u dolini rijeke Bosne od kojih će kasnije nastati Bošnjaci (arhaično: Bošnjani) su razvila svoja specifična vjerovanja koja su u sebi sadržavala različite uticaje počevši od heretičkih kršćanskih učenja do šizme, dualizma, misticizma i uticaja ranijih plemenskih vjerovanja od čega će kasnije izrasti Crkva bosanska, a njeni pripadnici će sebe nazivati "dobrim krstjanima", odbacujući katoličanstvo i pravoslavlje smatrajući ih đavoljim naukom. Za pripadnike Crkve bosanske u historiografiji se pojavljuju različiti nazivi: bogumili, patareni, manihejci, heretici itd. a taj fenomen ni do danas nije do kraja objašnjen, kao ni nadgrobni spomenici, stećci koji su ostali materijalni dokaz postojanja autohtone  unikatne bosanske Crkve“,Wikipedija.                                  Prethodni pasus govorio o  „Slavenskim plemenima“ naredni o starijim Ilirima:

„ILIRI, indoevr.  etnička skupina koja je od konca brončanog doba i u ant. doba naseljavala uglavnom zap. područja Balkanskog poluotoka. Na ist. Jadranskoj obali pominje ih već grč. logograf Hekatej iz Mileta oko 500. god. pne. Stoljeće i po kasnije Pseudo-Skilaks navodi imena nekih Ilir. plemena i lokalizira njihova naselja na obalnom pojasu otprilike od rijeke Krke do Vlore u Albaniji. Čini se da su se prvotno samo pripadnici  ilir. plemena, naseljenog negdje na granici Epira u Grčkoj, zvali Iliri; to su možda  Plinijevi „Iliri u užem smislu“. Poslije se naziv proširio na plemena sjeverozap. dijela ist. jadranske obala (na Histre i Liburne) i na plemena u unutrašnjosti sve do Drave i Dunava. Po jednoj hipotezi Iliri bi na Balkanskom poluotoku bili živalj., pokazujući stanovit kontinuitet s nekim prethodnim kulturama. Mitologija ih je dovela u vezi sa Ilirijem, sinom Kadma i Harmonije. Iliri su prodrli sve do Epira, odakle su se (možda oko 1000. godine pne. prebacili u Italiju. Iz Epira su se proširili i u sr. Grčku, pa i na Peloponez, a sjev. od Epira naselili su djelove današnje Makedonije i Srbije; možda su sudjelovali i pri osvajačkim pohodima Tračana u Maloj Aziji? Antički pisci (Herodijan, Livije, Plinije, Strabon, Teopomp i dr.) donose i poneku vijest o fiz. konstituciji i o životu Ilira: tvrde za njih da su bili visoka rasta, jako dobri ratnici, odani piću, da nisu mnogo pazili na čistoću, da su svake osme godine ponovo djelili zemljišne posjede. Živjeli su u patrijarhatskim zajednicama, polit. razjedinjeni, u međusobnim borbama i neprijateljstvu s grč. kolonistima i s Makedoncima, a poslije i s Rimljanima. Živjeli su djelomično u utvrđenim gradovima, a bavili su se poljodjelstvom, lovom i (u primorju) gusarenjem. Poslije upada Kelta na Balkanski poluotok neka su se ilir. plemena etnički pomiješala  s njima: o Japodima Strabon izričito kaže da su ilir. narod pomješan s Keltima. Tako su  neka plemena, koja ant. autori navode kao ilirska, zapravo već ilirsko-kelt. mješavina. – na ist. obali Jadrana najistaknutija su ilir. plemena bila Histri u Istri, a dalje prema jugoistoku Liburni, Dalmati, Daorsi, Ardijeci i Plereji. U unutrašnjosti zemlje; Karni, Latobici i Norici u današnjoj Slavoniji; Japodi u zaleđu Hrvatskog  primorja; Jasi, Kolapijani, Varcijani i Breuci u međurječju Sava-Drava-Dunav; Mezeji, Ditioni, Desidijati i Autarijati u unutrašnjosti Bosne i Hercegovine; Dardani u Srbiji i Makedoniji i Dakleati u Crnoj Gori.  Iliri su samo jednom uspjeli stvoriti veću državu: u III st. pne. okupili su Ardijejci pod svojom vlašču neka ilir. plemena i organizirali državu (kralj Argon), čiji se teritorij protezao od rijeke Krke do u današnju  Albaniju. Kad su gusarskim pothvatima ugrozili trgovinu na Jadranu, sukobili su se s Rimljanima  (229. pne.). U ratu su pobjeđeni, i njihova država, pod kraljicom Teutom. Životopis Teute ide od legende do historije, ćiji je dom bio u Ulcinju, Kotoru, Skadru, tu i tamo- na moru i kopnu, pa i u čarobnom Jezreru - na Plivi kod Jajca, na kraju je sužena  na uski pojas otprilike od Dubrovnika do Lezhe na Drimu“.                                                                  (U prethodnom tekstu LIKOVNA BAŠTINA je obrađen period  Batonski rat s Rimljanima na Vranduku kod Zenice, (6. do 9. god.), kraljica Teuta..., romanizacija Ilira...). 

„Mnogi Iliri stječu rimska građanska prava, a pojedinci obnašaju i najviše državne funkcije: istaknuti rimski carevi ilirskoga roda jesu: Dioklecijan, Aurelijan, Prob ...“

‎Primjera radi, o Ilirima i Slavenima poč. VII st. u izvoru  Wikipedije stoji: „Slijedilo je drugo pismo pape Grgura Velikoga, o kretanju Slavena i to Hrvata prema Dalmaciji, Istri i Italiji. Uputio je papa to pismo Maksimu, biskupu Salone, glavnog grada  Dalmacije. Papa Maksimu na obavijest  odgovara  da su Dalmatinski Romani ugroženi od slavenskog naroda i kaže:“ Zbog naroda Slavena, koji vam je  bliža  opasnost, veoma sam žalostan i uznemiren; žalostan sam, jer već u vama  trpim, a uznemiren sam vrlo, jer ...“, U izvoru stoji: da su na otocima i gradovima bili Romani, okolo i u zaleđu Dalmacije su bili Slaveni“, Wikipedija.To su i posljednje informacije o Romanima i/li Mlećanima u Dalmaciji, a onda se samo spominju Iliri, zagonetno, zar ne? Kao da su se Italijani isparili? U narordu je izreka „prodaja magle“. Jer, s druge strane, izvori malo spominju Ilira - Rimskog cara Dioklecijana iz Salone,  koji je u III st. progonio kršćane  u Carstvu.U tom kontekstu se čitalac pita: da li  su Hrvati ili Dalmatinci Slaveni, Iliri ili Italijani? Oni sami kažu:

Ilirski pokret naziv je za... - Hrvatska Povijest - od A do Ž!

Ilirski pokret je istoznačnica za hrvatski narodni preporod u prvoj polovici 19. stoljeća, nazvan prema ilirskoj ideji. Temeljni cilj pokreta ...Hrvatski narodni prepoorod naglašava Ilirsku tradiciju Hrvata, pa čitalac „vrti glavom“, pita se : zbog kojih devijacija je promašena ideja Hrvatski narodni preporod – Ilirski pokret ?                                                                                  Izvori kažu, a nekažu da su Romani iliti Mlećani isparili ili su postali Iliri?. To priliči izreci: „prodaja magle“. Autohtoni su se Iliri samo jedanput ujedinili u državu, Bogumilima je bilo samo“za Kulina bana i dobrijeh dana“  dobro, iako ni  tad nije bilo dobro: pokretanjem krstaških pohoda, a jedan od njih je spomenuti pohod od 1235-39. godine, Ugarske i Rima, kada je Bosna gotovo uništena“, Fine; na to bogumili estetski odgovara sa oko 100.000 stećaka u Bosni i Humu...  Nama je u doba Josipa Broza bilo dobro. Samo što je opet bilo kratkoga vijeka, a sve zbog  brojnijih slav. plemena i krnje psihologije. Nije im odgovarala  - ideja sjajne Jugoslavije.  Ali  kad se ta ista plemena dogovore - ist. i zap. susjedi, kao 1992/95.evoga: Udruženi zločinački poduhvat - agresija i genocid  u Bosni i Hercegovini, jer im je BiH „trn u oku“. Po svoj prilici da su predci potomcima baštinili „Ubij, na lomaču, seci jezik“ u kojoj se snalaze i završe u Haškom Tribunalu. Kao da se reprodukuju  međuplemenski sukobi iz daleke baštine Ilira, koje danas idealiziramo, te  se nerazabire koji je bio-gen bio gori?

. 

Kao što vidite čitaoci, citiram izvore u nadi da budem objektivan, te čak ponekad  idem „s brda s dola“, spajam latinicu s ćirilicom, samo radi ideje:  ka dokumentu.

Izvori „2.Iliri - Istrapedia

Na širem sjev. Jadranskom prostoru u Ilire se obično svrstavaju Histri, Japodi i Liburni. ... Istočna Istra od Raše do Učke ostala je u Iliriku.

3.Romani | Hrvatska enciklopedija

Mletački se u Dalmaciji i Istri nametnuo osobito kao jezik uprave, trgovine, javnoga komuniciranja itd. U XVI. st. u Dubrovniku i Splitu nastale su kolonije ...“.

Nakon tih informacija izvori samo spominju Ilire i Hrvate, a zatim sa 20% gena Ilira nudi potpunu informaciju: Hrvatski narodni preporod – Ilirski pokret .“ Kažu :: rvatski = Ilirski pokret, Hrvatska povijeat!  

Istine radi, više sam sklon izvoru Općoj Enciklopediji Jug. Zgb. Jer, ako je u Hrvatskoj 20% gena Ilira, onda bi u Dalmaciji gen Ilira bio 80%, ako se zaborave Romani i Mlećani? „Međutim, u isti čas dok tako mislim, dok sumnjam, jedino u što ne mogu posumnjati to je sama sumnja, misao. Dok mislim da je sve krivo, nužno je da kao onaj koji misli, ujedno i postojim“, Descartes.

                                                                              

„...Na Balkanu je, uključujući skromni procenat potomaka (Slavena) kod Srba (30 odsto) kod Hrvata (20 odsto) i Bošnjaka (15 odsto).  Kad se sve sabere i oduzme, sugeriše prof. dr  Omer Ibrahimagić, “Bosanci i Hercegovci su, u najvećoj mjeri, nasljednici Ilira (40 odsto), Germana (20 odsto) i Kelta (15 odsto), pa tek onda Slavena (10 odsto)”, Wikipedija...

 

Danas, čet. 15. dec. 2022. Bosna i Hercegovina je dobila status zemlje kandidata za punopravno članstvo u EU, pa, gud baj!

 

Sarajevo, čet. 15. dec. 2022. Ragib Lubovac Čelebija