POLEMIKA: ENCIKLOPEDIJA – WIKIPEDIJA...

 

„Zemljica Bosna“ od X st. je „na oku“ Rima i Carigrada, a za oko 300 god. bogumili u njoj klešu oko 100.000 stećaka, što je fenomen!  „Najstariji pisanini spomenici štok. nariječja XII i XIV st. potječu iz Bosne“. „Za Kulina bana i dobrijeh dana“; Balada Hasanaginica; agresija i   nagrada za genocid! „Gdje li je ta Odakle je Kuda je Ta Bosna  Rekti“, Mak Dizdar.

„BOGUMILI, pristaše heretičkog pokreta koji se javio sredinom X st. za vladanja bug. cara Petra u Makedoniji koja je tada bila pod bug. vlašću. Prvi podatak o pojavi hereze nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu on razjašnjava da je ta hereza „pavličanstvo pomješano s manihejstvom“. Više podataka nalazi se u apologetičkom  traktatu prezbitera Kozme, poznatom  pod  naslovom Besjeda na jeres,  koji je nastao oko 972. Kozma optužuje popa Bogumila da je počeo širiti novu,  krivu, nauku „po zemlji Bugarskoj“, koja se protivi učenju  pravovjerne kršć. crkve da ima samo jedan bog, stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog svijeta, koji dijeli ljudima sve dobro i sve zlo, a da, nasuprot  tome,  pop Bogumil uči kako postoje dva boga, dva principa: jedan je bog  princip dobra, a drugi je bog  princip zla- mamon, sotona (...) Već u III st., dakle  prije nego što je u rim. državi  kršč. crkva bila priznata kao drž. crkva, Perzijanac Mani povezao je kršćansko-gnostičke i budističke elemente s naukom Zaratustre (oko pol. VI st.)“ i pokušao da na jednostavan način razjasni odakle zlo na svijetu, propovjedajući novu, dualističku religiju, zbog čega je od perz.  Maga optužen i na križu raspet (276).

Rano kršćanstvo je često podijeljeno u tri različite grane koje se razlikuju u teologiji i tradiciji, a sve su se pojavile u 1. stoljeću. To su judeokršćanstvo, pavlovsko kršćanstvo i kršćanski gonsticizam.

 

                         

Stećci iz Jajca s „bosanćicom“, Bosna

Od pol. VII st. u Armeniji se javlja maniejsko-gnostička heretička sekta pavlićana, koji se svojom borbrnošću postali opasni drž. vlasti, pa su ih carevi Konstantin V Kopronim (741-759) I Ivan Cimiskes (969-976) preselili u Trakiju i Makedoniju, gdje je tako nastalo rasadište dualističke hereze. Pojava dualističke hereze izraz je revolta protiv  hijerarhije kršć. crkve, koja iskorištava ideju boga da bi s pomoću  nje održala svoje vjernike u pokornosti...“,  Heretici su se javljali pod  različitim imenima: bogumili, kudugeri (grč. naziv za bogumile), babuni u Srbiji (uobičajen naziv prema mak.planini Babuni), kristjani (naziv uobićajen u Bosni), patareni (tal. naziv prema siromašnoj četvrti u Milanu, Pataria), christiani-katari (u Francuskoj i Njemačkoj...),  Dualistički heretici na Zapadu neprestano su  upozoravali na Istok , na Bugarsku, a osobito na Bosnu, kao na maticu i na izvor tog učenja, a odatle su im dolazili učitelji i organizatori. U južnoslav. krajevima heretičko djelovanja jača potkraj XII st. U Srbiji je tadašnji veliki župan Stefan Nemanja brzom  intervencijom  spriječio  daljnje širenje  bogumilske hereze. U Poljicima kod Splita su 1180. pod vodstvom Kačića, poznati bogumila, kamenovali splitskog  nadbiskupa Rajnera, a ubojice je  primio zahumski knez Miroslav, oženjen bogumilkom, sestrom bos. bana  Kulina. (...)“,  Enciklopedija Jug. Zgb. 

 Kao što izvor tvrdi: da su pokreti heretika, bogumila...  bili mnogobrojni od Istoka do Francuske, ali nijedan  izvor  ne navodi  kreativnu baštinu-stećke i epitafe na njima pismom  bosančicom, kao što se to desilo u Bosni? Po tome su bogumili u Bosni fenomen! Pardon: ali su se i u Raškoj Srbiji u Sandžaku bezbeli desili bogumili i stećci, u juž. Dalmaciji...!

 

 

Stećci u Sandžaku: Nekropole „Ursule“ Raška  Srbija; Crkva Sv. Petra u Rasu

&

 

 

 

„Sabor  protiv bogumila u Raškoj

Gdje stoji: Crkveno-državni sabor protiv bogumila je oko 1186. sazvao raški vladar Stefan Nemanja kod stare Petrove crkve u Rasu.

Na saboru je osuđena hrišćanska jeres kojoj je pripisana tvrdnja da Isus Hrist nije bio Sin Božji. Pominjanje ove jeresi je zabranjeno, njihovom poglavaru je "urezan jezik u grlu njegovu, verske starešine su spaljene na lomači, dok su mnogi vernici kažnjeni raznim telesnim kaznama i prognani iz zemlje, a sva njihova imovina je oduzeta.  Savremena nauka ovo zabrenjeno učenje uglavnom prepoznaje kao bogumilstvo“, Wikipedija.

Dakle, iz Bosne su se prelijevali stećci preko  granica Bosne, pa i u  Sandžak. Niko nije kazao zašto su stećci nicali  samo u Bosni i Sandžaku s prelijevanjem i drugdje?  Tako, dok su se:“Gradile gotičke katedrale i romaničke bazilike od Poreča i Zagreba, do Raba i Zadra, tekla je bogumilska i glagoljaška krv“,Krleža; otud Mak  Dizdar pjeva: da je Bosna: “Prkosna Od Sna“.Niko se nije pitao: zašto bogumili nisu htjeli u ograđena groblja i sagrađene crkve, već su se svome bogu molili u svojim kućama, a sahranjuvali u prirodi i na proplancima i pod stećke? Iako to nije ni važno, važno je da nisu htjeli u tu „ljubav i mržnju“!

 

„Korijeni katarsko-patarenskog pokreta sežu daleko u prošlost. U to vrijeme,u vrijeme pojave krščanstva, izvirući iz Male Azije, javlja se više različitih učenja. Ona su utemeljena na duhovnim spoznajama koja s jedne strane objedinjuju kulturu grčkih, azijskih, rimskih i egipatskih mitologija, a s druge strane nalaze izvor u riječima Isusa, Evanđeljima i Pavlovim poslanicama. Ta različita učenja su u početku pojedinačno bila vrlo jaka, a s vremenom su se, kako im je prvobitni impuls slabio, međusobno približila i ujedinila u jedan ezoterijski pokret svoje epohe na području Mediterana, kasnije nazvan gnosticizam-težnja ka sintezi krščanstva sa židovskom i paganskom filozofijom... Zbog primjesa starih učenja gnostici su bili bliži obrazovanim ljudima tog vremena te su kao takvi bili veliki suparnici hrišćanstvu. U 3. vijeku nove ere, Perzijanac Mani (216.-277. godine) na dualističku gnozu nadovezuje elemente Zorustrove religije, budizma i hrišćanstva. Osnova njegove religije je dualizam: vjerovanje u vječitu borbu Svjetla i Tame, dobroga i zlog boga.

Gnostičko i manihejsko učenje je cvjetalo sve dok hrišćani nisu došli na vlast. Poslije toga su bili primorani skrivati se, ali su neprestano vršili podzemni uticaj“, Wikipedija. Kontam, da je nešto manihelstvo pobjedilo, a bili su pametniji od krščana, ako ništa drugo, bilo bi manje ludih vjerskih ratova. A majke ne bi čekale svoje sinove da im se vrate i plakale!

 

&

ŠTOKAVSKO NARJEČJE je prestižno narječje koje je baza za standardne jezike: bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski. Njegov naziv dolazi iz oblika upitne zamjenice "što" u zapadnom štokavskom (ili "šta" u istočnom štokavskom), za razliku od kajkavskog i čakavskog (kaj i ča također znače "šta").

Štokavski se govori u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, većem dijelu Hrvatske, kao i južnim dijelovima Gradišća, Austrija. Glavne poddivizije štokavskog su zasnovane na dva principa: jedan je da li je poddijalekt staroštokavski ili novoštokavski, različiti naglasci slavenskog fonema jat su izmijenjeni. Moderna dialektologija općenito prepoznaje sedam štokavskih poddijalekata“, Wikiprdija.

 

&                                                                                                                                                             „ŠTOKAVSKO NARJEČJE  Najraširenije među hrv.i srp. narječima; osnova suvremenog knjiž. jezika Hrvata, Srba, Muslimana i Crnogoraca (hrv. Ili srp. književnom jeziku). Nazvno je po zamjenici što (od starosl. što),  kojoj u čak. dijalektu odgovara  ča, a u kajk. kaj. Uspoređeno po svojim fonetskim i morfološkim značajkama s čakavskim i kajkavskim, š. n. pokazuje veču razvijenost, tj. Veći broj razvojnih etapa pokazuje veću razvijenost, tj. Veći broj razvojnih etapa udaljuje ga od  nekadašnjeg zajedničkog praslav.  Jezičkog ishodišta. Prostornost područja koje danas  zauzima š. n. (čitava BH, Crna Gora, najveći dio dio Srbije, i pretežni dio Hrvatske...“                                                                        .                                                                                                                                                                                 A zatim u istom tekstu stoji: „Najstariji pisanini spomenici štok. nariječja (XII i XIV st. potječu iz Bosne i Hercegovine (povelje, natpisi na stećcima itd.); književnost na štok. pojavljuje se već u XV st. u Dalmaciji; u toku XV – XVIII st. ta je književnost već u prvom cvatu u Dalmaciji (Dubrovnik), Slavoniji i Bosni. Hrv. preporoditelji, ilirci, proširili su štokavski jezik te književnosti na cijelo hrv. područje, a  V. S. Karadžić kao osnovicu knjiž. jezika uzeo je  istočnohercegovački dijalekt. Njegovo oblikovanje štokavštine utjecalo je poslije i na  oblik knjiž. jezika Hrvata, Crnogoraca i Muslimana, 

 ali je u Srbiji kao knjiž. jezik preuzet ekavski izgovor“, Enciklopedija, Zgb.                                      Valja reći: da nema nijdno književno djelo na štokavskom nariječju, na nivou balade Hasanaginice (XVII st).  ali ga  Enciklopedija ne spominje?

·         Iz ovog citata se nedvojbeno vidi da je štokavsko narječje kreirano u srednjov. Bosni: epitafi pismom bosančicom, a da su to očigledno plagirali i u Hrvatskoj i u Srbiji, zar ne? Zanimljivo je da u ovom citiranom tekstu iz XVII st. ne spominje prvu ikad napisanu Evropsko- bosansku baladu Hasanaginicu, koju istovremeno stoljećima pseudonauka tvrdeći: Balada je Hrvatska-Balada je srpska pjema svojataju! Okolo Balade se vrti sve, baština ilirsko-morlačko-bosanskog jezika i književnosti! Tako da se hudi susjedi ono što nemaju u vlastitoj, tražeći sebe, trgaju bulbul u baštini susjedne Bosne!

 

 

Ima li zapravo kod naših susjeda, izuzev pisanije žitije –gdje nema, imali još nešto vrijedno, ili sam nešto smet'o? Ima Ivan Gundulić 1589 – Dubrovnik, 1638) hrvatski pjesnik, epik, lirik i dramatik, u doba balade Hasanaginice, ili poput Homerovih epova Ilijade i Odiseje, gdje veliki Homer pod zidovima Troje spominje neka Ilir. plemena. Kontam: da je nešto Klis bosanska Troja? A mogla bi bit'!„Kad je u pitanju tvrdnja: balada Hasanaginica je hrvatska ili balada je srpska pjesma! „ , to je školski primjer „apsurda“! Jer, Turci su Klis osvojili od Mlećana, a ne od Hrvata, Mlećani su Klis, nakon 100 godina oslobodili od Turaka; nigdje se ne spominju Hrvati i Hrvatska, ni Srbi ni Srbija.  A jest na štokavskom narječju, a ne na čakavskom - ča, niti na kaj, niti na ekavici, te niti je srpska niti je hrvatska, a nije ni turska ni mletačka, već samo bosanska i europska.  Čak poslije Mlećana – Venecija kao pomorska sila i Klis pripada Austriji. To je jedno, a druga je istina: da je u Imotskoj Krajini gen Ilirsko-romanski. Jer kad se u VII st. spuštaju Slaveni u Dalmaciju oni se naseljavaju na otocima i kopnu okolo gradova i u zaleđu Dalmacije, a na otocima i u gradovima su ostali Romani. Iza toga dolaze i Hrvati kao treći gen. Baladu je kreirala „Fatima „nevjesta od boli“Hasanaginica, ali su je u Evropi afirmisali veliki kjniževni umovi; a da ju je otkrio, ili preveo Vuk, bila bi to ekavica pjevana uz gusle, ali nije. Nakon 100 god. usmene balade, prevode je: J. Mikalja, u analizi se služio epitafima sa stećaka pismom bosančicom.“Ilirski jezik balade Hasanaginice iz 1645-48. je začuđujuće blizak današnjem književnom jeziku“.(Mikalje Jakov, (1600.-1654.), blago ilirskog jezika; A. Fortis 1774 (Putovanje po Dalmaciji),Goethe, a poslije njega W. Scott, A. Puškin, A. Mickiewicz, P. Mérimée...                                                           „Onomad“ su: mještani Klisa: minaret mjesne džamije u Klisu srušili i  džamiju pretvorili u crkvu, a danas podižu spomenik baladi (H)asanagicici, ko-bajagi (h)rvatskom književnom djelu? Na kraju da ne dužim, kad je u pitanju ta ista kršč. „ljubav i mržnja“: jel' bio 1992/95. Udruženi zločinački poduhvat na Bosnu i Hercegovinu, jesu li Srebrenica i Žepa bile „zaštićene zone“, jel' bio genocid u Srebrenici, jel' Haški Tribnal presudio genocid u Srebrenici, jel' na kraju Daytonski sporazum nagradio taj genocid? Jest!   Dosta je bilo maškerade, valja reći „popu pop,bobu bob“! 

               

                         Balada Hasanaginica; opera „Fatima nevjesta od boli<“, džamija-crkva u Klisu                                                                      

                                                          &

Nikola Andrić:                                                                                                                 „O motivu Hasanaginice Andrić je pisao, kada je već bio urednik Matičinih izdanja hrvatskih narodnih pjesma. Nakon što je hrvatsko-austrijska književnica Camilla Lucerna5) u Zagrebu objavila svoju raspravu Zur Asanaginica, čime je zaprvo proširila svoj raniji prilog o ovoj baladi, dodajući raspravi novoobjavljene inačice te pjesme,6) Andrić se javio prikazom još više inačica te pjesme iz Matičinih zbirki. Andrić je naime držao da je u narodnoj pjesmi osobito važan motiv za tipologizaciju pjesama i određivanja kulturnoga okvira njihova povijesnoga ishodišta. U Hasanaginici, navodi Andrić, stid je punctum saliens pokretnoga motiva. U svim poznatim inačicama Hasanaginice ponavlja se jedinstven motiv o ranjenom mužu kojega obilaze sestre i majka a supruga ne može od stida nego ostaje doma s nejakom djecom. Ishodište motiva, priznaje Andrić, bezuspješno je pokušavao tražiti u provancalskom narodnom shvaćanju, ali je došao na fakat, da su gotovo sve pjesme »Hasan-aginičina« motiva - muslimanskoga tipa. Zaključuje stoga da nije moguće da su samo, kako je pisao, hrvatski Muslimani primili motiv s te strane, nego da su ga morali donijeti odnekle s istoka… Bilo kako mu drago, motiv »Hasanaginice« nije naš, kao što redovito najtipičniji motivi ne pripadaju specijalno nijednome modernome narodu, nego izvode svoje pravo porijeklo daleko negdje iz indijske pradomovine. Sve poznate pjesme o Hasa1naginici zapisane su u Dalmaciji i na jadranskim otocima, jedna je iz Mostara a najistočnija poznata je iz Bosne. Dalje prema istoku, a pogotovu u Srbiji ne nalazi joj se ni traga, zaključuje Andrić.7) (Prosto mi se čini da ovdje nije ni potrebno čitaocima dodavati i svoje mišljenje; Nikola Andrić o tome fenomenu korektno nudi jednu istinu).

 

&

Potvrde iz pera Franje Račkog o bosančici   i stećcima u Hrvatskoj,

Otkuda prisustvo stećaka i bosančice u Hrvatskoj, ponajbolje nam  govore riječi čovjeka koji je uložio jako mnogo truda u negaciju  nas i našega. Dakle ovo su riječi Franje Račkog 1869. godine:

“Patarenska je sekta po svjedočanstvu suvremenoga povjestnika spljetskoga (splitskoga) prenesena u Dalmaciju iz Bosne. Glavni joj učitelji bijahu dva slikara i zlatara braća Mato i Aristido, gradjanina zadarska ali rodom iz Pulje (Pule)…a veći su dio života sproveli u Bosni, gdje su novu vjeru upili bili. Oni su u Spljetu našli dosta pristaša…”
“Ovoj nepovoljnoj vijesti pridruži se druga, da se naime krivovjerstvo pojavilo u Slavoniji. Ovo je prvi javni dokaz, da je patarenstvo do god. 1234 prekoračilo granice bosanske, razširivši se ovkraj save, i ovdje se u toliko ojačalo, da su za izkorienjenje njegovo izvanredna sredstva bila potrebita.”

“Patarena u Bosni ne samo da nije nestalo, nego im se tragovi nalaze u istom humskom  primorju. Ovdje su se udomili bili, kao što znamo, u početku; ali u to se doba, u koje Hum  dođe pod  istu državnu vlast, koja je Bosnom  vladala, odavle razseliše i u primorje.”

“Nije nevjerovatno, da se u Dalmaciji sačuvalo heretika još iz prošloga stoljeća. Osim toga bilo je ondje pravovjerje izloženo pogibelji, koja je proizticala iz svagdanjega obćenja s Bosnom, osobito kada je za Stjepanova banovanja bio s Bosnom združen Hum i makarsko primorje, u kojem su “nevjernici” sva mjesta osim Omiša zauzeli bili, pa i bosanska vojska češće u Dalmaciju dolazila.”

 

 

Zapadnog rimskog Carstva-Rim,   Istočno Rimsko Carstvo - Carigrad

..

 

&

Rimski car Teodozije od 379. do 395 posljednji je vladar jedinstvenog Rimskog Carstva. • 395. - pred smrt podijelio Rimsko Carstvo,  rijkom Drinom, na istočno i zapadno.

&

Pokrštavanje Srba deo je hristijanizacije Slovena. Prvo je dolazilo do pojedinačnog primanja hrišćanstva od doseljavanja Srba na Balkansko poluostrvo, a u vreme misije solunske braće došlo je do velikog preobraćenja srpskog vladara Mutimira, njegove družine i dela običnog naroda u hrišćanstvo između 867. i 873. godine.

&

 

Crkveni raskol 1054. koji je podijelio Crkvu na katoličku i pravoslavnu, dogodio se za vrijeme vladavine carigradskoga patrijarha Mihajla I. Celularija i pape ...

&&

Da privirim u polemiku Enciklopedija-Wikipedija, s pitanjem: Otkud: „Pokrštavanje u IX st., a najstarija crkva  Sv. Petra u Rasu u VIII st.?

 Петрова црква у Расу, код Новог Пазара (пуним називом: црква Светих апостола Петра и Павла), представља најстарији споменик црквене архитектуре на простору Србије и првобитно је седиште рашке епископије. Црква се налази 2 km северно од центра Новог Пазара, а према до сада познатим писаним изворима потиче из 8. века, али је вероватно и старијег датума.

Rimski car Teodozije od 379. do 395. godine, bio je posljednji univerzalni vladar čitavog Rimskog Carstva. Nakon njegove smrti (395.), Carstvo je bilo podijeljeno na Zapadno Rimsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo.

 

Dana, 16. srpnja 1054. kulminirao je raskol između istočne i zapadne Crkve. Ovu kulminaciju neki nazivaju veliki raskol, odnosno velika šizma.

Crkveni raskol je podijelio Crkvu na katoličku i pravoslavnu, dogodio se za vrijeme vladavine carigradskoga patrijarha Mihajla I. Celularija i pape Lava IX., Wikipedija.

&

„Crkva Svetih apostola Petra i Pavla nalazi se na jednom uzvišenju jugozapadno od Raške, nedaleko od Novog Pazara.

Ovaj hram predstavlja najstariji spomenik crkvene arhitekture na prostoru Srbije i od izuzetnog je značaja. U arhitektonskom sklopu ove crkve sačuvano je nekoliko epoha. Na mestu ovog hrama nalazila se ranohrišćanska bogomolja, verovatno baptisterijum, iz 6. veka. Jezgro današnje zgrade čine upravo ostaci te najstarije građevine. Ranohrišćanski objekat podignut je nad ilirskim kneževskim tumulom, koji je otkriven 1957. godine. U ovom tumulu, koji potiče iz 5. veka pre Hrista, pronađene su grčke vaze, srebrno posuđe, zlatni nakit, predmeti od stakla i ćilibara i ukrasi izuzetne lepote ali i velike istorijske i umetničke vrednosti“, Wikipedija.                                                                                     Što znači da je to biilo: ilir. naselje i baština iz 6. i 5. st. pne, te da je time i Raška-Sandžak gen i baštinu Ilira. Ovi su drugi izvori upitni? Njih ;ostavljamo da sami čitaoci to odgonetnu, po onoj narodnoj: Šta je starije: koka ili jaje?

 

 

                                   ILIRI U POVIJESTI, IME ILIR

Prema starogrčkoj legendi koju je zapisao Apolodor, Illyrios, rodonačelnik ilirskog roda, sin je Feničanina Kadma i njegove žene Harmonije. Po nalogu svoga oca Agenora, kralja Feničana, Kadmo je morao poči u potragu za svojom sestrom Europom koju je bio ugrabio Zeus. Nakon mnogih lutanja, ne usudivši se neobavljena posla vratiti u domovinu, zaustavio se sa svojim drugovima u Beociji u Grčkoj i tu osnovao grad Tebu. Oženivši se Harmonijom, kćerkom boga rata Aresa i boginje Afrodite, ode Kadmo po nalogu proročišta među ilirske Enhelejce i postade njihov kralj. Tu, u zemlji Ilira, rodi im se sin Illyrios, po kojem su Iliri dobili ime. U starosti Kadmo i Harmonija pretvorili su se u zmije i u tom obliku nastavili živjeti na Elizejskim poljanama.

Iliri je zbirno ime za plemena indoevropske jezičke porodice, nastanjenih nekada od Panonske nizije pa do obala Jadranskog mora i južne Italije.

                    Geo-karta: pregled Ilira zap. Balkana; Ilirski simbol zmija

       Iliri su Albanci = skupina srodnih indoevropskih naroda koja je od kraja brončanoga doba i u antičko doba nastavala zap. područje Balkana.

Ovaj gen u Bosni je zastupljen procentualno 70%, u Srbiji također 70%?

         Sarajevo, 15. okt. 2022. Ragib Lubovac Čelebija