Bosanski duh: o Hasanaginici

 

 

Svezak 02 Br. 3 (2007): Jul

 

O Hasanaginici

„Hasanaginica” (Hasan-agina žena) je narodna balada napisana u desetercu koji je karakterističan za junačkе epske pjesme. Prvi put je privukla pažnju Zapadne Evrope kada ju je gvardijan Alberto Fortis preveo i objavio u svojoj knjizi „Put po Dalmaciji“ (Venecija, 1774. godine). Fortis je baladu objavio na srpsko-hrvatskom i talijanskom jeziku (prijevod). Njegova knjiga „Put po Dalmaciji“ je 1778. godine prvi put prevedena na engleski (ponovo izdata 1971. godine od strane izdavačke kuće Arno Press), a na njemački ju je 1775. godine preveo Werthes. Upravo Werthesov prijevod je koristio Goethe pripremajući svoj prijevod pjesme „Klaggesang von der edlen Frauen des Asan Aga” koju je objavio Johann Herder u prvom dijelu svoje knjige Volkslieder. Sir Walter Scott je također uradio veoma opisan i slobodan prijevod ove pjesme na osnovu Goethe-ovog prijevoda. Srećom, to nikada nije objavljeno (za više detalja o ovome vidjeti D.H. LowO, Slavonic Review, III, Dec. 1924)”, Wikipedija.                                                

                                                                 &&&

         Povod nastanka ovoga teksta su tzv. pisanije žitije:

dr. Mijo Milasa: „Asanaginicu je spjevala kršćanka i majka“. Dr. Milas nezna ni ime Hasanaginici, a nije ga ni stid. A što se tiče profesije psihologije, odmah se vidi šta obojica-pitac i upitani misle a šta prešučuju,  doduše s dubokom psihologijom.

&

Ovdje nudim sadržaj, pa neka čitaoci sami zaključe:

Prvo o prvom izvoru o Hasanaginici: isusovac Jakov Mikalja (1601-1654.) koji, zapravo prvi baladu analizira, u kojoj je tvorbi i analizi bilo uključeno i pismo epitafa „bosanćica“ sa stećaka. Mikalja tvrdi: “Ilirski jezik balade Hasanaginice je začuđujuće blizak današnjem književnm jeziku“. U isto vrijeme, on tvrdi: „Svi znaju da je bosanski jezik najljepši. Blago ilirskog jezika-riječnik        . Jakov Mikalja

Jakov Mikalja 31. ožujka 1601. ‒ Loreto, 1. prosinca 1654.), hrvatski katolički svećenik, isusovac, leksikograf.

U predgovoru Ilirskog Riječnika objašnjava da se odlučio za štokavštinu (bosanski jezik) jer svatko zna da je ona najljepša (isusovci su vodili Ilirski kolegij u Loretu donosi oko 25.000 hrvatskih riječi uglavnom u jekavskom obliku uz nešto štokavskih i čakavskih ikavizama. 

Spomenik baladi Hasanaginici

Intervju dr. Mijo Milas, gdje se provlači sumnja  novinara, ali i sumna autora.

OG                           Prije odprilike

„Prije otprilike godinu dana, baš na stranicama ove rubrike, zaiskrila je polemika o pripadnosti pučke balade “Hasanaginice” i svojatanje mjesta i likova pjesme. Zaiskrilo je između Imotskoga, koji će podići spomenik baladi, te Vrgorca i etnosela Kokorića gdje planiraju podići spomenike Hasanaginici, Hasanagi i Albertu Fortisu koji ju je zapisao, kažu, baš na tome mjestu.

Jedan od sudionika, vrlo aktivni umirovljeni psihijatar dr. Mijo Milas, uključio se u polemiku kao autor 30 godina stare knjige o Hasanaginici te predlagač ideje da se u Imotskom podigne spomenik baladi. Milas je upravo objavio knjigu “Asanaginičina domovina”.

- Riječ je o baladi koja je slavna u Europi i svijetu, koja je prevođena na gotovo sve jezike. Ona je u svijetu puno poznatija od Miroslava Krleže, Ive Andrića ili Tina Ujevića. U čemu su prijepori oko pjesme i zašto toliko traju? 

Nakon što je balada postala slavna, sve je postalo sporno?                  

                                                     (...)

Ovdje nema ni potrebe ponavljati besmislice dr. Milasa, samim tim što on ne poznaju moral u islamskom braku, zato ga on traži, ne u hrv. več u turskim izvorima.

 To se najlakše može vidjeti iz središnje točke pjesme, da Hasanaginica strada jer nije išla posjetiti ranjenoga muža. Iz povijesti i običaja je poznato da muslimanke nisu posjećivale muževe u takvim prigodama. Muslimanski pjesnik to nipošto ne bi mogao tako postaviti. U muslimanskom svijetu postojala je kultura takozvanog talaka, pa kada bi muž triput otjerao ženu, ona je morala otići. Tako su se u to doba turski parovi rastavljali i u Bosni se za to znalo. Pjesnik, točnije pjesnikinja “Asanaginice” o tome nema pojma, u pjesmi nema ni naznake o talaku“. Za nas je Balada ovdje dokument.  Definicija je sumnjiva, iako u našoj polemici tema, nije upitna.

&

 „Kod muslimana je bio poznat talak (kad bi muž triput otjerao ženu, ona je morala otići), način na koji su se muslimanski parovi rastavljali, što je bio vrlo poznat običaj u Bosni. Autorica te pjesme ne zna za to odnosno sama pjesma uopće ne daje nikakvu naznaku o talaku“. Zato i jest sve sporno i konfuzno?

&

Faktor projekcije

Kako znate da je riječ o pjesnikinji? 

- Zato što “Asanaginica” ide u red takvih pjesama koje su žene pjevale, i to za publiku koja ih je razumjela. Odatle element stida, koji je najjasniji znak o kršćanskoj pripadnosti pjesme. Pjesnikinja se stihovima ne zamjera nikome, pa ni agama, ona podilazi slušateljima, izbjegava kritičke momente. To je, tvrdim, spjevala starija žena, kršćanka i majka“, Milas.                                                                                     Besmisleno!   U baladi se osjeća stid, ona je plakala svoju sudbinu za mužem, djecom i brakom, a Fortis je u tome prepoznao baladu. Balada Hasanaginica je nikla iz života. A najmanje je balada pjevana za publiku,  Takva je Balada  usmena trajala oko 100 godina; ona se više prepričavala.                                                   

Novinar: „Vi ste dosta prostora u argumentaciji posvetili tom elementu stida. U toj analizi, čini se, poprilično je došlo do izražaja i vaše primarno, psihijatrijsko zanimanje“?                                                                      Neču o tome, svako ima svoju zabludu? Jer je ova zabluda tu promašaj.

„Da, tu sam zaista puno uključio spoznaje svoje struke. Tu do izražaja dolazi ono što zovemo projekcija, kada se glumica uživljava u stanje svoje junakinje“. Stid bi ovdje bio i tvrdnja da je: „Hasanaginica hrvatska balada“, a Vi toga stida nemate.

Novinar: „Padaju li vam teško reakcije, pa i oštrije kritike i napadi susjednih općina koje svojataju baladu i njezine likove?“                                Istine radi, i pitcu i upitanom - dr. Milasu su sumnjiva pitanja i tvrdnje, rekao bih, zar ne?  U Baladi su islamski sadržaj i stid, a dr. tvrdi „Baladu je pjevala krščanka!“ Nije ba, Vaša je balada Majka  Margarita  nastala na podruju Zadra, počtkom XVII. st.                                                                                                No, bilo kako, odustao sam od „citata“ i analize čitavog teksta, jer nema nikakve koristi do iznemoglosti ponavljati šta se skupljalo stoljećima. Kako kaže uporni dr. Milas: „Simpatično mi  je to, neka se govori. ..“, i sumnja, naravno? Ne radi se tu ni o dr. Milasu, on je samo tu isturen kao podesna  figura. U pozadini je siromašna književna baština koju nacija nema, „sirote moje“ te je pod svaku cijenu na pogrešnom mjestu traže?

 

                                                                                                                  „piše Siniša Kekez, snima Paun Paunović/Cropix“, Wikipedija. 

Nije zgoreg, da se podsjetimo dolaska Slavena u sjev. Dalmaciju i Istru:                                   „Prema svjedočanstvu pape Grgura I. iz 600. godine početkom 7. st. dolazi do avarsko-slavenskih upada i naseljavanja Hrvata. Gradovi u unutrašnjosti srušeni su i napušteni, dok priobalje odolijeva napadima. Hrvati su do sredine VII. st. naselili srednju Istru te postupno doprijeti i do granica gradova na jugu i zapadu poluotoka. To potvrđuju arheološka istraživanja i nastojanja pape Ivana IV. (640. – 642.) da otkupi zarobljenike od Slavena u Istri i Dalmaciji i da pred slavenskom opasnošću relikvije istarskih i dalmatinskih starokršćanskih mučenika skloni u Rim“. Navodi se: kako su Romani bili na otocima i gradovima sjev. Dalmacije, a da su se Slaveni naseljavali okolo gradova i u zaleđu Dalmacije“, izvori Wikipedije.

Čini se da se oko Istre: Ilira i Slavena  „lome koplja“.                                   Pa su onda Hrvati kazali Romanima u gradovima: hajte vi sada u svoju Italiju, a oni su se pokupili i otišli, pa su onda historičari kazali, eh, sad su ovdje Iliri u sjev. Dalmaciji, zar ne? Tako se čitaoci sumnjaju i u istinu?                                                                                                Tako je to, kad ini svojataju Baladu, ili od džamije u Klisu vide crkvu, krasno? Svojataju ini zato što i sami nemaju vlastitu umjetnost, kao što su i kod Srba crkvene knjževnosti  pisanije žitije, krasno! Stvarno čitaoce zanima to: avaj tvrde: kako je baladu pjevala krščanka, jer je imala stida, (muslimanke ne)? Ne pada im na pamet  da se sami upitaju: imaju li oni i obraza i stida  Hasanaginice? Bosanska Hasanaginica je karakter svjetskog mentaliteta, samo što je kod vas falš u lošim predrasudama!

A primjera radi, kad već zapinjete na jeziku: istočni i zap. susjedi  Bosne: Vi  imate; po jedan kameni spomenik: crkveni jezik na Ploči cara Samuila na Ohridu iz 993. A Vi Baščansku ploču na Krku  iz 1100, god. Bosanci imaju oko 100.000  stećaka i oko stotinjak epitafa pismom bosančicom,  plus baladu Hasanaginicu kao krunskog svjedoka i opet nevidite.da ne brojimo dalje...                                                                                                                     „ Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara sestri brak s imotskim kadijom. To je bio jedan od bogatijih Imoćana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz tog braka.Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom i porodicom, od stida slomljena...   Na kraju je Hasanaginica zaustavila svatove kraj dvora da vidi djecu i oprosti se od njih. Tada se primjećuje Hasan-agina surovost kad doziva djecu, "sirotice svoje, koje majka neće ni da pogleda".Njeno srce nije moglo više izdržati, te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu“.  Hasanaginica je pričala dok je hodila; a njenu ulogu u pozorištu mogli su igrati glumice, zar ne? Ali je Vaša igra, bez stida, prešla sve granice.

 

 

 

Također prije Fortisova vre­mena “Jakov Mikalja (1601— 1654) u predgovoru ‘Blagu jezi­ka slovinskog iz 1649. kaže da je nastojao da u ovaj rječnik uvrsti ‘najodabranije riječi i naj­ljepše narječje’; dodajući da “u ilirskom jeziku ima mnogo i različitih načina govora, ali sva­ko veli da je bosanski jezik naj­ljepši, radi čega bi svi ilirski pis­ci morali nastojati da na njim pišu’”.

&

Južni Slaveni su ogranak slavenske grane Indoeuropljana, nastanjen od alpskog područja južno od Drave na jug do Grčke, i od jadranske obale na istok do obala Crnog mora južno od Dunava, ali uključujući područja sjeverno od Save i Dunava u Panonskoj nizini (Vojvodina). Skupine Slavena doprle su u ove krajeve (prema dijelu "migracijskim" teorijama) u 2. polovici 7. stoljeća, a njihov ustroj je bio plemenski. Neke skupine zacijelo su bile prije dolaska slavenizirane (Hrvati) a neke nakon što su prodrli u ove krajeve (Bugari). Narodi koji predstavljaju skupinu Juž.Slavena su: Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, Sandžak u Srbiji, sjevernoj Crnoj Gori, Wikipedija.

&

I sad, Hrvati i Srbi imaju četiri jez. varijante, a nemaju ni jedno književno djelo na evropskom nivou, kao što je bosanska balada Hasanaginica na bosanskom jeziku,  Tačno je da se balada pojavila  na samoj granici Bosne i Hrvatske, daleko od Srbije, ali je tačno i to da se tu desio rat za Klis i balada za Bosnu.                                                                                                         Kao što niko ni ranije ni kasnije ne kaže: da su Epovi Ilijade i Odiseje u Maloj Aziji turski Epovi, već da su to Homerovi epovi Ilijada i Odiseja, na grčkom jeziku                                                                         

Imotska Krajina je u vrijeme tvorbe balada Hasanaginice bila u Bosni, ali će je od Turaka oteti Mlećani. No, ona je danas u Hrvatskoj, kao što je i Ilijada danas u Turskoj, ali Ep Ilijada i Odiseja o bojevima oko grada Ilija (Troje, Mala Azija iz XII st. pne.), koji se pripisuje Homeru, a ne Omeru, je grčki jezik, a ne turski. Obuhvaća 48 dana desete, posljednje godine Trojanskog rata, u kojemu su, prema mitu, Grci zavojštili na Troju zato što je trojanski kraljević Paris oteo lijepu Helenu“. Ili će to biti da su to bili Hrvati gena Atlantide? 

                                                                                  

                                           Alija Isaković „Svjetlost“ Sarajevo 1975.

HASANAGINICA SE VRAĆA U IMOTSKI

Na kraju pisanja tekstova, pronašao sam i ova prognozirana ceremonija koja ne donosi ništa novo, tekst s gornjim i donjim naslovima: Autor: Anadolu Agency (AA)

Objavljeno: 24. March 2013. 03:03:24  (ali mislim da su moji tekstovi na trgu istine).

Čuvena balada Hasanaginica, prevedena na više od 50 jezika svijeta, uskoro će dobiti spomenik - tematski park u Imotskom. Prema predaji, upravo na mjestu gdje se gradi tematski park nalazi se i grob supruge Hasan-age Arapovića, Fatime Pintorović, junakinje balade Hasanaginica, kojoj je srce puklo od tuge i nepravde.

To što u ovom pasusu tekstu nigdje ne stoji čija je balada, je zamka tj. neka mučka?  Jer su ostali u Internetu i raniji tekstovi, koji vrve od svojatanja; koji su mi dali povoda da pišem od pojave, predstave do pojma i istine o bosanskoj baladi Hasanaginici, hvala! Nemože protiv zlatne balade Hasanaginice ni veliki filozofi Frojd ni Jung, a kamoli mali Milas?

Sarajevo, 01. juli 2022. Ragib Lubovac Čelebija