Stećci bosanski stil: Iliri, maniheji, bogumili

 Rašomon efekat je situacija u kojoj se događaju daju kontradiktorne interpretacije ili opisi od strane pojedinaca koji su uključeni, i predstavlja metod pripovjedanja i pisanja... koji ima za cilj da pruži različite perspektive i tačke gledišta istog incidenta ili historijske činjenice“, Wikipedia, kako naše komšije pišu o sebi.  „Sa Osmanlijskim provalama na područje Bosne, i kasnije Hrvatske, dolazile su kao pomoćne postrojbe sve veće skupine neslavenskih, nomadskih Vlaha, potomaka romaniziranog pučanstva, dobrim djelom iz istočne Hercegovine. Osmanska uprava naseljavala ih je na pogranična područja, gdje su imali ulogu graničara koji su živjeli od četovanja i ratnog plijena. Većina tih Vlaha bila je grkoistočne vjere, kasnije nazvane pravoslavnom, a prihvatila je već jezik slavenske većine. Dakle, bili su iste vere kao i Srbi“,Googl.                                            O čemu govori prethodni tekst, o svemu, samo ne o istini! Pa šta onda cijenjeni čitaoci možete očekivati od autora koji traži istinu? Htio bih, pokušavam! Jer, šta kazati na tvrdnju: „Dakle, bilo su iste vere kao i Srbi“? To su potomci pisanije žitije iz Raške Srbije koji su protjerali bogumile, parolama Svetog Save: Ubij, na lomaču, s'eci jezik!

Naš slijedeći drugi izvor stećcima potvrđuje prisutnost bogumila na prostoru Raške Srbije (Sandžak): da su bogumili za to kratko vrijeme postojanja tu ostavili svoj pečat. Jer je taj prosto bio Ilirski. Nadalje, u našem izvoru Enciklopedije stoji: „Najznačajniji spomenik  starog Rasa jest   crkva sv. Petra (XII st.); pod njezinim je  temeljima otkrivene Ilirsko-grč. ostava iz VI/Vst. (grč.vaze brončane i srebrene , zlatni nakit...), dakle tu su geni Ilirski, zato su tu i bogumilski stećci. „Raška oblast u XII st. je središte otpora protiv Bizanta i jezgra oko koje se kasnije formira srp. država. Tada naziv Raška  postaje sinonim za Srbiju; mnogi susjedni narodi stoljećima su Srbe  zvali Rašanima. U njegovoj se blizini razvija novo naselje, Trgovište, a pol. XV st. Turci tu osnivaju Novi Pazar“. Srbija je nakon prvoga sloma Bugarskoga Carstva (971) pala pod vlast Bizanta, potom pod vlast mak. cara Samuila,(kada se pojavila ploča cara Samuila 993. g. – crkvena ćirilica na Ohridu, po čemu bi srpski jezik bio Makedonski, dakle; a nakon 1018. ponovno je Srbija bila pod vlašću Bizanta.To je ta Slavenska 'daleka' prošlost Srba: tek u XII st. se pojavio naziv za Srbiju? Zato lingvisti danas zaobilaze crkvenu ćirilicu cara Samuila 993. na Ohridu, pa kažu „današnji“ srb. jezik, jer tad nisu ni bili Srbi. Aferim! „Car Porfirogenet Bosnu spominje u spisu "De administrando imperio" oko 950. god., da je "horion Bosona" odnosno kraj ili zemljica Bosna“. Dakle, logičan je zaključak: da su jedna ploča za srpsku crkvenu ćirilicu i jezik Ploča cara Samuila na Ohridu 993.; za glagoljicu Hrvate jedna jedina Bašćanska ploća na Krku iz 1100, za Bosanski jezik 100.000 stećaka s dovoljnim brojem epitafa pismom bosančicom, ima jasnu i svaku prednost!                                                     

Drugi izvor: „Gospodine Aličkoviću, kao što je poznato napisali ste knjigu o stećcima i zabilježili veliki broj nekropola u Sandžaku. Znamo da mnogi narodi oko nas ne posjeduju stećke, koji ste izvor koristili da tako kvalitetno tu tezu obradite?

Poznato je da su se historičari svih ovih godina, iz Beograda i Zagreba, trudili da što više falsifikuju našu historiju. Sve je skoro izmišljeno od strane osvajačkih krugova, a u cilju realiziranja projekta Ilije Garašanina iz 1852. godine, te izmišljajući čuvenu tezu koja je potpuno neistinita, a koja glasi: “Prilikom doseljavanja Južnih Slavena na Balkansko poluostrvo, Srbi su naselili sve od rijeke Cetine kod Zadra pa do Bugarske. Tako da današnji narodi na tom prostoru: Bosanci, Crnogorci i Makedonci nisu imali od koga nastati osim od Srba.” Cilj ove teze jeste da se Bošnjaci prikažu kao Srbi islamske vjeroispovijesti. Zašto se uporno zaobilazi činjenica da su Nemanjići došli na teritoriju na kojoj je već živio jedan narod, Bošnjaci. Oni su imali svoju vjeru i bili su sljedbenici crkve Bosanske, bili su na svojoj zemlji. Razlog zašto sam spomenuo Načrtanije jeste zato što smo učili njihovu falsifikovanu historiju“.                                                                                    Zanimljivo je da Srbi nemeju nikakvih sporni obračuna sa brojnijim Bugarima? Aferim! „Prema dr. Mirku Valentiću brz i potpun poraz Srbije u bitci na Slivnici bila je i prekretnica u ekspanzionističkoj srbijanskoj politici koja od tada napušta Garašaninove planove (poznate kao koncepcija "Načertanije") na bugarskom etničkom području“.                     

                                      STEĆCI ESTETIZIRAJU PROSTOR ZAP. BALKANA

Kao da spomenuta rošomonijada nema šta reći o stećcima, jer su toliko progonili tvorce stećaka, da sad, što se bogumila i stećaka tiče, moraju „jezik za zube“. Bogumilski Stećci bosanski stil baštine kiparsku umjetnost autohtonih Ilira: Nadgrobne stele + Urne za pepeo = Stećak. Bogumili ideju vjere baštine iz daleke Perzije dualista „Tako je govorio Zaratustra“, Niče, i nasljednika Manesa. Manes (oko 216–277) je sebe držao posljednjim prorokom i Božjim izaslanikom, koji će, nakon Budhe, Zarathuštre i Isusa, Božju objavu dovesti konačnomu završetku. Mani-heja je bila glavni protivnik hriščanstva. Nije čudo što je ta ideja živjela i u Bosni. I tako, dok juž. Slaveni gaje ideju vjere „ljubavi“ i mržnje, uzvikom: Ubij, na lomaču, s'eci jezik bogumilima, bogumilstvo, gaji „kult ljepote“ tvoreći kamenu umjetnost oko 100.000 stećaka, ćime estetiziraju prostor zap. Balkana, te 2016. uzliječu na svjetsku Listu UNESCO-a, Pariz, Istambul.

                                                                                                                                               

+=                                                                Nadgrobna stela Ilirska božica Diana; Urna za pepeo-kuća mrtvih; stećak Čo'ek podignutom rukom:               pozvani su kao svjedoci-dokumenti da zaključe genezu tvoraca i baštinu stećaka

U izvoru Googla stoji: „da su na zap. Balkanu plemena poput Ilira i Tračana, Vlaha... ovi posljednji nastanjuju teritorije jugoistočne Rumunjske, istočne Srbije, dijelove Makedonije, sjeverne Grčke i sjeveroistočne Albanije, BiH i Hrvatske; glavne grupe Vlaha (nema Morlaka) su Cincari, Meglenski Vlasi, Ćići, Vlasi (Bufani, Carani“ taman po konceptu Načrtanija.

Nadalje: Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada,^[1] koja je nastala između 1646. i 1649. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine, koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka, i vjerovatno se prepričavala s koljena na koljeno po Imotskom i okolini dok je od zaborava nije otrgnuo italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis 1774, nazivajući je "morlačkom baladom" (morlačka = ilirska).

A gle sad: „Balada Hasanaginica jedna je od najlepših narodnih pesama i prva pesma koja je skrenula pažnju evropske kulturne javnosti na srpsku narodnu poeziju i narodnu književnost uopšte“. Nevjerovatno, očekivalo se da naše komšije dođu sebi: da su odustali od svojatanja balade Hasanaginice i došli pameti, ali jok, oni još uvijek „guslaju“. „Od kako je A. Fortis objavio u svom delu Put u Dalmaciju (1774) godine, Hasanaginica je prevođena na mnoge evropske jezike i doživela niz tumačenja, koja su želela da uđu u suštinu ove narodne pesme i u probleme koje ona pokreće, probleme koji su i etničke, i etičke i psihološke prirode, ali i probleme koji su čisto umetničke prirode“, Googl. I tako redom, otimačina i laž su prisutne, da se u narodu pojavila izreka „leže čim zine“. Ali, dogo bi nas odvele ove pojedinačne negacije i ispravke. Ovi, koji su između redaka, nevole Bosnu, ali bi rado bosansku baladu. Zato nudim: “Ako želite tražiti istinu, potrebno je da makar jednom u životu u nešto sumnjate, po mogućnosti u sve“, Descartes.

Hasanaginica.

U Imotskoj krajini je tvrđavu Klis 1648. god. od Turaka preuzimaju Mlećani, gdje je ranjen Hasan aga Pintorović, a potom se tu, kao odgovor  pojavi balada Hasanaginica; oko 100 godina je balada usmeno čuvana u narodu. Italijan Alberto Fortis je 1774. objavi na italijanskom  i morlačko - ilirsko - bosanskom  jeziku; u kojoj je tvorbi i analizi bilo uključeno i pismo „bosančica“ sa stećaka.  „Ilirski jezik balade Hasanaginice je začuđujuće blizak današnjem književnm jeziku“, isusovac Mikalja Jakov, 1600.-1654. Blago ilirskog jezika-riječnik. U isto vrijeme, Mikalja tvrdi da je „bosanski jezik najljepši“. Ima dakle, logike tvrdnja da je bosanski  jezik centralni jezik na zap. Balkanu, a da su susjedni jezici varijante!

&

Krećemo se u prethistorijskoj umjetnosti „natur“ magije, prije pisma te historijske simboličke umjetnosti s pismom. U „natur“ umjetnosti slikar je slikao bika „istinito“ kako bi ga sutra lakše ulovio, i pojave pisma i umjetnosti simbolizma, kada se bik nalazio iza tri slova, primjera radi golub je simbol mira, što je „nešto za nešto“. Stećci su u Bosni s pismom bosančicom, također simbolička umjetnost. O tome i u našem slijedećem prilogu iz rata i mira, zar ne?                                                                                                                                        

                          

                          Guernica je slika Pabla Picassa iz 1937. god. koja je inspirirana događajem iz Španjolskog građanskog rata (1936. – 1939.); remek-djelo koje je izlagano širom svijeta, postajući poznata i široko prihvaćeno kao vječiti podsjetnik ratnih tragedija, ali i    antiratni simbol i oličenje mira.               

Film Jasmile Žbanić o genocidu u Srebrenici ušao u uži izbor za Oscara 10.02.2021.

                                                                               &                                                                                                             Ćaba ili Caba, ^↓o1 arap. الكعبة; simbol kocka je glavno svetište islama. Izgrađeno je u obliku kocke, dugačke oko 12 m, široke 10,5 m, a visoke oko 15 m. Ona se danas nalazi u sredini velike džamije u Meki. Prema njoj se svi muslimani okreću u molitvi (vrijeme namaza). Sve džamije na svijetu okrenute su u njezinu smjeru. Sveti crni kamen – Hadžar – koji hadžije i posjetitelji s velikim poštovanjem dodiruju nalazi se uzidan u jugoistočnom dijelu zgrade. Za njega smatraju da je "kamen temeljac", "desna ruka Božija na zemlji". Muslimani prema ovom kamenu iskazuju veliko poštovanje.                                         

                                             &                                                                                              UMJETNOST JE SUBJEKTIVNI IZRAZ ODJEKTIVNE STVARNOSTI                                                                                                                                           Umjetnost se inspiriše iz prirode,društva, religije i umjetnosti. Neka se simbolička sličnost religija desila i u našem slijedećem prilogu, zar ne?